Vrste pas

                                                                          Pas
Vrste

FCI (Fédération Cynologique Internationale) je međunarodna organizacija sa sjedištem u Belgiji koja je krovna organizacija svih nacionalnih kinoloških organizacija u 86 zemljalja. Prema klasifikaciji FCI-ja čistokrvne pasmine dijelimo u deset skupina:

---

FCI grupa 1 Ovčarski i stočarski psi FCI grupa 2 Pinčeri, šnauceri, molosi i švicarski planinski psi FCI grupa 3 Terijeri FCI grupa 4 Jazavčari FCI grupa 5 Špicevi i psi primitivnog tipa

FCI grupa 6 Psi goniči, krvoslijedinici i srodne pasmine FCI grupa 7 Ptičari FCI grupa 8 Retriveri, šnjukavci i psi za vodu FCI grupa 9 Psi za pratnju i razonodu FCI grupa 10 Hrtovi

Hrvatske autohtone pasmine

Tornjak Istarski gonič kratke dlake Istarski gonič oštre dlake Dalmatinski pas

Hrvatski ovčar Posavski gonič Mali međimurski pas

Tornjak je 60-75 cm visok, razne boje dlake (crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene), dlaka mu je na prijelazu između kratke u dugu, uši mu vise, a rep je obrastao dugom gustom dlakom. Štenci vrlo brzo rastu i postaju odrasli psi težine od 40 do 60 kg, ovisno ženka ili mužjak, kao što to ovisi i o genetskoj predispoziciji.^[2] Iznimno je žilav, izdržljiv i skroman pas, naizgled bez imalo agresije vrlo odlučno i požrtvovno brani obitelj ili stado i odbija nepoznate. Izvrstan plivač u čemu mu pomažu razvijene kožice između prstiju, koje su nastale zbog hodanja po snijegu kao krplje. Ime je dobio po tome što se drži uz torove, odnosno ograđeni prostor za stoku

Hrvatski ovčar je na granici srednje visine (visina u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm) , crne je boje sa kratkom dlakom na glavi i nogama, na ostatku tijela dlaka je duža, gusta, valovita do kovrđasta. Pas je izduženog formata (10 % je duži od visine). Glava mu je relativno laka s ukupnom dužinom glave od 20 cm. Usmjereno je dug, srednje snažan, dubok, dobro zaobljen i mišićav, a rep mu je zavinut na leđa.

Is smatra ih se najstarijom pasminom u Hrvatskoj i balkanskom susjedstvu ^[1], a još veći značaj ovom podatku daje teza F. B. Laske da je Balkanski poluotok domovina svih goniča.

Po nekim tetarski gonczama se ovaj gonič nalazi na slici u Hrvojevom misalu iz 1404..

Ovog psa su oslikali Vincent iz Kastva na fresci Poklonstvo kraljeva u crkvici Svete Marije na Škriljinah u Beramu, Tizian na svojim slikama i biskup Petar Bakić u svojoj kronici iz 1719. godine "De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719", u kojoj je svjedočio o organiziranom uzgoju ove pasmine u Hrvatskoj još u 14. stoljeću.

1752. ga je opisao đakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara Petar Lukić u "Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752".

Grof H. von Bylandt ih je opisao u knjizi „Die Hunderassen“ 1894. godine. Iste godine su prvi puta izloženi lovački psi, a među njima i 10 istarskih brakova, čiji je vlasnik bio grof Kristofor Volky.

Zahtjevi za standardizacijom su još iz 1924.. 1949. ga je priznao FCI, a standard je objavljen tek 1973. godine. Raspadom SFRJ je postojala borba između Hrvatske i Slovenije za priznanjem domicilnosti pasmine. Naposljetku je na sjednici Glavne skupštine Svjetske kinološke organizacije (FCI) 30. svibnja 1999. priznat za hrvatsku pasminu, zajedno sa istarskim oštrodlakim goničem^[2].

Najraširenija je od svih hrvatskih pasmina. Najviše je rasprostranjen u hrvatskom krškom priobalju i bližem gorskom zaleđu, od Savudrijske vale do Prevlake. Pasmina je popularna među lovcima i u sjevernoj Italiji i u Sloveniji

Dalmatiner anđene su slike točkastih pasa nalik dalmatinskim psima stare više od 4000 godina. Postoji nekoliko naziva za ovoga psa, ali najčešće ga zovu jednostavno dalmatiner. Međunarodni kinološki savez objavljuje prvi standard za dalmatinskog psa 7. travnja 1955. pod nazivom «Dalmatiner Jagdhund» - Dalmatinski gonič.^[1]

Danas je isključivo kućni ljubimac, a prije se koristio kao lovac u čoporima, aporter divljači i lovac za ptice, katkad i za čuvanje stada i lovac štetočina. Bio je i pratnja vatrogasnim kolima. Instinkt goniča i danas je zadržao

Mali međimurski pas – međi, hrvatska je autohtona pasmina pasa.

Uzgaja se više od 100 godina na području Međimurja i šire u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nalazi se u seoskim domaćinstvima, gdje ga cijene kao psa čuvara i jer uništava štetne glodavce, a drži se i u gradovima. Pripada lupoidnome tipu pasa, ima uzdignute uši. Visine je do 30 cm do visine grebena, a dužina je za trećinu veća od visine. Dlaka je ravna, tvrda, kratka ili srednje duga. Ima različite boje, najčešće su kombinacija: smeđe, crne, bijele i sive boje. Noge su snažne, ravne i kratke, a šape okrugle. Rep je srednje dužine.^[1]

Hrvatski kinološki savez službeno ga je priznao kao hrvatsku autohtonu pasminu 2010. godine. Još nije međunarodno priznat. O pasmini se brine Sekcija uzgajivača maloh međimurskog psa - međija iz Čakovca. Prvi puta je predstavljen na smotrama maloga međimurskog psa u Čakovcu te na Međunarodnoj izložbi pasa u Zagrebu 2010. i na izložbi pasa u Varaždinu 2011.